Energija u dve reči – Ana
Vučković
Energija
koja se oseća u pričama, kolumnama koje čitaoci City magazina mogu da čitaju,
očima koje naizgled smirenom licu daju neverovatnu živost. Najzad, energija u
glasu koji je istovremeno zvonak i pomalo dalek, kao da je već u nekoj
paralelnoj priči koja se roji i stvara u njenoj glavi – tu je, čuje se,
odzvanja u žamoru prepune ulice, a opet, kao da je negde daleko. Ipak, ne
postoji ništa u pojavi i stvaralaštvu Ane Vučković što ne može da zaintrigira.
Kao što i nju, kako i sama kaže intrigiraju neke teme ili događaji koje,
naizgled sitnicama ili nebitnim detaljima želi da istakne. Nešto kao
fotografija koja u prvom planu ima izoštrenu figuru a zapravo je sve ono što je
zamagljeno čini kompletnom i pojačava utisak.
Fokus
– kaže Ana, to joj je potrebno. Nama je vrlo lako da se fokusiramo na nju,
njenu pojavu i priče. Zbirka priča “Krik” samo dobija na jačini jer je i ona
deo ovog poduhvata.
Drago
mi je što sam imala priliku da Ani postavim ova pitanja jer je I ona osoba koja
jako voli da pravi intervjue, takve razgovore smatra izuzetno važnim susretima,
posebno ako se sagovornik otvori.
KriK: O čemu voliš da pišeš i na koji
način stvaraš – samo kad te nešto posebno intrigira ili ti je pisanje svakodnevni
process?
Ana: Svakoga
dana napišem nešto. Nekad je to samo zanimljiva misao ili ideja, nacrt za nešto
buduće. Vozim se tramvajem, i onda na stanici uđe divno obučeni deka i ja
pomislim na to kakav je bio kao mladić i zapišem u Moleskine od koga se ne
razdvajam – deka- mladić. Od toga može da nastane stašta, možda kratka priča
ili kolumna, a možda ništa. Nekada se od pahulje napravi lavina i da, ima tema
koje me zaokupljaju i koje mi dugo ne daju mira, intrigiraju me, večite teme
ljubavi i smrti, naravno. Neke su namirnice da od njih nastanu vinjete, a od
nekih se prave veliki raskošni ručkovi. Za raskošan ručak treba vremena, tako
se ja već godinu dana rvem sa jednim tekstom, sastavljenim od mnoštva tih
sitnih vinjeta, slatkih jelca, koje će biti deo tog obilnog ručka. Nekada u
glavi imam samo sliku, samo prizor, koji se onda nadgrađuje i u samom pisanju,
nekad imam nameru da postignem nešto, ali odem u sasvim drugom smeru.
KriK: U ovom konkretnom slučaju
(priča u zborniku “Krik”), tema je bila zadata. Koliko i da li ti se sviđa
pisanje na zadatu temu? Koliko te je
“krik” kao tema pokrenuo i jesi li svoju
priču pisala namenski, za zbirku?
Ana: Nekada
mi je potrebno usmerenje, možda mi je u ovom slučaju bilo lakše da počnem, jer
nisam sama sebi zadala temu. Iako kažu da treba pisati svakoga dana, da bi se
ostalo u formi, ja sam, priznajem, velika lenjivica, pišem samo kada osetim da
to želim. Zato mi je tzv. narudžbina pomogla da ponovo počnem. A opet, i taj
jedan termin KRIK, toliko je širok i asocijacija je mnogo. Krik sam razumela
kao zvuk i poželela da napišem priču o dvema svojim ljubavima – o radiju i o
arhivama. Zapitala sam se šta bi se desilo da postoji fonoteka najčudnijih i
najbizarnijih zvukova, od onih u javnom saobraćaju, restoranima, zvuka
Nijagarinih vodopada, pa do onih sasvim malih intimnih i i privatnih, kao što
je zvuk baš prvom dodira sa nekim ko će nam značiti, zvuk vijorenja kose,
prolaska gliste kroz zemlju. Ja radim u Radio Beogradu, a moja mama u
Dokumentaciji. Obe volimo da prebiramo po starim dokumentima, bili oni papirni
ili zvučni. Sviđa mi se da pišem na zadatu temu. Volim da me neko navodno
omeđi, a ustvari me osnaži. Priču sam pisala namenski za zbirku.
Krik: Imaš li uzore u umetnosti,
književnosti pre svega?
Ana: Mišljenja sam da svako priča svoju priču. Možda nisam
najbolji pisac na svetu, ali osobena jesam. Ima mnogo umetnika čiji mi se rad
veoma dopada, a da mislim da ne vrše nikakav direktan uticaj na ono šta ja sama
radim. Ono šta volim i šta utiče na mene veoma su različte stvari. Ne samo da
ne želim da imitiram, mislim i da ne umem. Pre bih volela da govorim o
okidačima, nego o uzorima. Dešava mi se da čitam neku knjigu, pa da mi red
reči, neki pasaž ili detalj otvori neki moj svet, da dobru ideju, desi se da u
toku nekog filma poželim da odmah zapišem neku svoju asocijaciju. To mi se
nedavno desilo na projekciji dokumentarca o fotografkinji Vivijan Majer, to mi
se dešava kada čitam Kiša ili gledam stare neme slepstik filmove. Trenutak u
kome sam otkrila Kortasara, pesnika Ilhana Pačariza i slikara Edvarda Hopera
veoma su važni u mom stvaranju, a da toga ti umetnici nisu svesni. A možda
nisam svesna ni ja.
KriK: Objavljuješ još od tinejdžerskih dana i tvoje
priče i romani dobijali su ili su bili u užem izboru za najprestižnije
književne nagrade. Koliko to znači tebi i kakvo je tvoje mišljenje o takvim
nagradama, da li su od nekog posebnog značaja za stvaraoca?
Ana: Nagrade su sjajne, jer sam ja egzibicionista i, ako
sam tako raspoložena i ako sam zadovoljna onim što sam napisala, volim da
istupam. To nema veze sa književnošću, već sa mojom prirodom u kojoj se
stidljivost i prijatnost prikazivanja naizmenično smenjuju. Nagrade su super,
jer će nešto za šta smatraš da je dobro i lepo doći do mnogo više ljudi, jer
ljudi hrle da kupe nagrađene knjige. Nisam dobila mnogo nagrada, ali sam više
puta nominovana i da, učinjena mi je čast, ali neretko sam to razumela i
osećala i kao pritisak, da moja sledeća knjiga mora da bude još bolja. Sada
nemam nikakav pritisak i ne brinem, pišem kako mislim i važno je da li sam ja
zadovoljna. Na kraju, šta je nagore što može da mi se desi? Da mi kažu da mi je
knjiga potpuni promašaj. Pa šta! Pogotovo što govorimo o umetnosti, koliko puta
se meni veoma dopadne nešto što se i mojim bliskim prijateljima ne svidi. Dok
pišem u glavi nemam ni zamišljenog čitaoca ni kritičare, zadovoljavam sebe,
svoj poriv za pisanjem i osećajem smisla.
KriK: Da se vratimo “Krik-u”. Kako si se uopšte
našla u ovom izboru uredništva i idejnih tvoraca zbirke i kako ocenjuješ
saradnju?
Ana: Ja sam generalno veoma društvena osoba, ali sam
takva sa svojim prijateljima. Književno sam veliki samotnjak. Nikada nisam bila
deo nekog pokreta, čak nisam objavljivana ni u književnim časopisima, nisam se
družila sa drugim piscima, dakle, nije to bila neka tipična književna putanja.
Imam utisak da je sve što uradim nekakav presedan. Ne mogu da kažem da mi se
nije sviđalo upravo to što nisam morala da budem deo kakofonije književne
scene. Uprkos tome, obradovao me poziv Borka Veljovića da napišem priču za
zbirku Krik, jer to nije podrazumevalo neku saradnju sa drugima, već opet
individualni čin. Imala sam osećaj kao u školi, kada presavijete papir nekoliko
puta, pa neko nacrta glavu, nego trup, a neko noge, pa se onda iznenadite šta
je saldo, šta smo na kraju dobili. Tako je meni sa Krikom i to mi se dopada.
Radimo svi zajedno, a opet svi pojedinačno stvaramo svoje svetove.
KriK : Da li misliš da “Krik” može da
predstavlja zbirku ili je to zbornik više “krikova” (ukupno šesnaest, koliko je
priča odabrano za objavljivanje) ? Takođe, imaš li nekog svog favorita u ovoj
zbirci, šta ti se posebno dopada?
Ana: Krik je uzbudljiv upravo zato što je polivalentna
zbirka šesnaest svetova i vizija. Svi znamo za primere umetničkih i svakolikih
drugih sinhroniciteta, gde na dve tačke zemlje dva bića napišu sličnu priču ili
smisle istu melodiju. Ono što mi se posebno dopada što se nas šesnaest nismo
nigde poklopili. Zato je ova zbirka uzbudljiva, pada mi na pamet da bi ovo bio
i dobar filmski omnibus. Tu je mnogo svetova, svet detinjstva, svet brutalne
sadašnjice, moj distopijski. Ne bih izdvajala nikoga posebno, upravo zbog te
stilske i poetičke različitosti. Ono što mogu da kažem je da sam uživala u
zbirci, ali i moji prijatelji, koji nisu bili subjektivni, već su pored moje
pohvalili i neke druge priče. A to je važno.
KriK : Da li su ovakvi poduhvati,
okupljanje mladih pisaca i neke “nove energije” značajni za našu književnu
scenu i koliko?
Ana
: Malopre sam rekla da nisam
ljubitelj grupisanja, u kojima imam osećaj da moram da položim žrtvu svoje
individualnosti. Možda sa vama neću biti moćna, ali baš me briga, idem sama.
Mislim da bi za stvaranje nekog pokreta morali da postoje duboki razlozi –
poetički i duhovni, da se ne grupišemo kao interesne zajednice. Kada pomenemo
Rat Pack ili nadrealiste, to je ipak nešto drugo. Volimo da živimo na sličan
način, drugarčine smo ili pišemo u istom ključu ne gubeći individualnost – to
je nešto što podržavam. Takođe, podržavam i nastojanja da se mladi i ne samo
mladi pisci okupljaju neformalno i da se više čita – i kod kuće i u javnom
prostoru. To mi je lepo i zato je Krik zanimljiv poduhvat. Lepo je da budeš deo
nečega na šta te niko ne prisiljava. Tek onda to može biti svim srcem.
KriK: Da li sebe i svoje stvaralaštvo negde svrstavaš, ili
pišeš onako kako te „olovka“ vodi? Imaš li neku ideju šta bi želela da
dostigneš u spisateljskom smislu ili je i to jedna avantura?
Ana: Pišem kako me tipke na tastaturi vode, jer olovku ne
koristim baš dugo, što mi je žao, jer imam fetiš na lepo zaoštrene grafitne
olovke. Njima češće crtam i to dok telefoniram. Crtam haljinice, ja, nesuđeni
modni kreator. Pisanje jeste avantura, delom vođena, delom planirana. Delom,
jer sve je to u mojoj glavi, slike, sadržaji, utisci, izaći će ili neće nekad,
u obliku koji još ne znam ili samo naslućujem. Postoje okidači i postoje teme,
važni su afiniteti i karakter čoveka kao pisca. Nemam ideju šta bih volela da
dostignem u spisateljskom smislu. Naravno da bih volela da pišem mnogo i dobro,
da knjige izlaze, kupuju se, da ih ljudi mnogo vole i pričaju i o meni i o
njima. Već sam doživela da ljudi citiraju pasaže iz mojih knjiga i to je lepo,
čak me i psotidi. A nekad čak i zaboravim da sam nešto ja napisala. Volela bih
da budem omiljeni pisac i važan pisac, zar to ne bi voleli svi koji se time
bave? Ipak, neću crći ako to ne bude tako. I samo stvaranje u tišini je veliko
uživanje.
KriK : Čitaoci našeg bloga imaju priliku da pročitaju i
tvoju biografiju ali, reci mi, šta je još privlači, čime voliš da se baviš.
Završila si dramaturgiju i potom pohađala master studije filmologije. Koliko je
toga u tvojim pričama i pisanju? Da li u tom smislu imaš neke ambicije, drama,
scenario za film ili pozorište, ili nešto drugo?
Ana: . Ja imam mnogo ideja, ali život je komplikovaniji
nego što sam mislila. Radim nekoliko poslova da bih živela i imam sreću da ni
poslovi nisu rđavi. Čak su i veoma prijatni. Radim na Radio Beogradu 2 kao
novinar iz oblasti filma i Radio Aparatu na kome uglavnom puštam muziku koju ja
volim. Bilo bi idealno kada to ne bih morala da radim, kada bih imala mecenu
ili bila bogata i onda bi moj život bio pisanje i putovanje i svakojaka
uživanja. Ali to nije tako, i nažalost nisam milionerka, kao i većina ljudi
koje znam moram da grabim vreme za ono što najviše volim. Pomenula sam lenjost
protiv koje se borim, ali sada čak više nije lenjost moj najveći neprijatelj
nego umor. Da, hoću da pišem svašta – knjige, drame, scenario, bizarne almanahe
(jedan od njih nastaje već, evo godinama) , pesme. Više se ne opterećujem
formom. Želim da budem skriboman, da pišem do iznemoglosti, pa da ono što je
krš propadne, a ono što je dobro – ostane. Ali samo je važno da se radi. Za tim
čeznem, jer nemam luksuz vremena za pisanje. To uskoro mora da se
promeni. Ja obožavam film i u svim mojim knjigama je primetan uticaj
filmske montaže primenjene na tekst, obilje referenci iz filma, muzike,
umetnosti uopšte. Istorija rokenrola, moda, trivije, bizarije, trice, hrana,
sve su to moje opsesije i to znaju moji bližnji, a takođe i čitaoci. Sve hoću
da radim, samo se nadam da ću imati vremena i da ću se fokusirati. Ono što mi
treba je – fokus!
KriK: Rado ćemo preporučiti našim čitaocima da pronađu
nešto od tvojih knjiga i pročitaju, a imaš li ti neku preporuku ili, da li je u
skorije vreme neka knjiga ostavila na tebe poseban utisak?
Ana: Ceo svet je poludeo za Elenom Ferante i njenim knjigama,
a poludela sam i ja. Predgrađe Napulja, poratna atmosfera, dve drugarice,
nežnost i brutalnost, sočne filmske slike, sve mi se tu dopalo. Kao
italijanofil mnogo volim sve što radi Sorentino - i film i književna dela.
Bujno, raskošno, tako i ja stvaram, nakićeno. Veoma mi se dopala i
poslednja Pamukova knjiga ''Žena crvene kose'', kao i ''Devojke iz Sao Paola''
brazilske spisateljice Ližije Fagundes Teles, priča o tri različite žene i
represiji u Brazilu. Ipak, u poslenje vreme manje čitam, a više pišem. I to je
dobro. Moram da završim rukopis koji me zaokuplja, koji je težak, a opet tako
tanan. Radi se o nečemu što bi trebalo da bude moja nova knjiga. Držite mi
palčeve da je finiširam uskoro.
Tatjana
Avramović
Biografija
Ana Vučković je rođena 16.novembra,
1984. godine u Beogradu. Osnovnu školu
je pohađala na Zvezdari a svoje školovanje je nastavila u Četrnaestoj
beogradskoj gimnaziji. Studirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih
umetnosti a zatim i pohađala master studije filmologije na istom fakultetu.
Njena autorska karijera počinje u
ranom detinjstvu, kada sa 15. godina (1999.) dobija nagradu Borislav Pekić za
najbolju kratku priču pod nazivom Ljuljaška. Njene knjige se odlikuju
mnogobrojnim pojmovima pop culture, čiji je veliki poznavalac. Karakteristično
za njene knjige jesu mnogobrojne priče iz njenog detinjstva i puberteta u
kojima se svi barem u neku ruku prepoznajemo.
Pored pisanja knjiga, Ana je i novinar
Radio Beograda. Teme o kojima najčešće izveštava vezane su za film, pozorište i
kulturne događaje. Autorka je kolumni za Siti magazine - onlajn i štampano
izdanje.
Pored “Pekićeve nagrade” za mladog
književnog talenta, njen roman prvenac “Epoha lipsa juče”bio je u užem
izboru za NiN-ovu nagradu 2003. godine. Zbirka priča “Plišani soliter”
ušla je u uži izbor za nagradu “Isidora Sekulić”, 2007.godine.
DELA
:
- Epoha lipsa juče (2003) - roman
- Lust 'n' dust (2004) - roman
- Plišani soliter (2007) - zbirka priča
- Surfing Srbija (2012) - roman
Anina priča...
Ana Vučković
KRIK
Probudio ga je oštar i neobičan zvuk.
Nekoliko trenutaka Dušan nije mogao da ustanovi koji je deo dana, to mu se, kao
i drugim ljudima dešavalo kada zaspi po podne. Nije voleo da spava tokom dana,
ali tog je bio beskrajno umoran, omamljen radom na novoj radio-drami. Bilo je
već devet uveče, u sobi je vladao potpuni mrak i on se plašio da uopšte ustane
u tom mraku iz kreveta, kao onda kada je bio dete. – U mraku uvek možda ima
nekoga – pomislio je, a onda se nasmejao možda-uvek konstrukciji. Taj smeh,
doduše unutarnji i tajni, oraspoložio ga je i ulio mu hrabrost da ustane i
upali svetlo. U tmini, koja je sada kapitulirala, nije bilo nikoga, osim obrisa
ormara, stolova, knjiga, čaše kafe do pola popijene. Kafa mu tog dana nije
pomogla da ostane budan. Živeo je u bednoj garsonjeri, u kojoj se svetlo i
dalje palilo na prekidač, a ne mišlju o paljenju svetla. Nije mogao da priušti
ništa bolje još uvek. Ponovna ekspanzija radio-drama i potpuna histerija koju
je ova forma zadobila davala mu je nadu da će moći dobro da zaradi i otkupi
porodičnu kuću, koju je njegov otac morao da proda baš u danima oko njegovog
rođenja, 2016. Svemu je bio kriv kredit u švajcarcima, a Dušan je baš tih dana
kao dizajner zvuka radio na drami jednog švajcarskog autora, koji je insistirao
da se upravo te večeri nađu i prodiskutuju o glavnim punktovima dela. Samo da
nisam zakasnio. Nisam! Dobro je! Ne treba da koristim teleport večeras. Osvežio
ga je noćni vazduh, toliko drugačiji od onog sobnog, lepljivog od disanja i
snova. Išamarao ga je vetar, i radovao se toj iznenadnoj bistrini u glavi,
kojoj se posle ove kome nije nadao. Imao je vremena da peške ode do stana,
koji je umetnik iznaj-mljivao dok je u Beogradu, pa je odlučio da prošeta. Na
ulicama nije bilo nikog, svi su bili kod svojih kuća i slušali petosatnu 8 D
radio-dramu. To je bilo nešto slično onome čega se sa setom sećala Dušanova
baka: vremena kada su, u njenoj mladosti ljudi hitali kućama da gledaju seriju
nedeljom uveče. Dušan je zavideo onima koji su sada sedeli u svojim 8D
stolicama i slušali drame u kojima su mogli osetiti ukus viskija u Ko se
boji Virdžinije Vulf ili oštar i slan miris mora u adaptaciji kakvog
pikarskog romana. Zavideo im je, ali je bio i ponosan, jer je upravo on bio
zaslužan za drame koje su dopirale iz radio-aparata, koji je bio toliko veliki
i udoban, da su u njemu zaista živeli mali ljudi. Sećao se priča svojih
roditelja o njihovom vremenu, u kome ljudi nisu imali strpljenja da gledaju
klip duži od tri minuta, vremenu u kome se televizija gledala mnogo, a
radio-drame slušale veoma slabo, i bio je srećan što živi upravo sad. On je bio
čovek zvuka. Zvuk jeste i na filmu, i u pozorištu, mislio je, ali radio-drama
je slavljenje zvuka, onoga na šta je bio upućen. Još kao dečak voleo je da
sluša, da zatvori oči i sluša huk vetra na plaži, žamor u daljini, pljuskanje
dece u plićaku, voleo je da mašta, možda zato što ga je mrzelo da se pridigne
i otvori oči, da vidi decu na plaži zaista, da vidi krem kako curi sa krofne,
koju na poslužavniku nosi preplanuli meštanin, sa kvrgavim nogama alasa, i
dlačicama nalik na susam. Slušao je i zamišljao. Devojka sa kojom je nedavno
prekinuo vezu rekla mu je da je čudan, jer momci vole da gledaju ženu, kapljice
znoja između grudi, kukove oble kao bačve vina, pa tek kada označe koordinate u
kojima se prostire puteno telo, prelaze na dodir, a da on voli da sluša, da
zatvori oči i sluša. Ono što je tome bio razlog i kvalifi-kovalo ga za ovakav
posao bio je njegov neverovatan slušni aparat. Naime, Dušan je čuo sve, od
gliste koja prolazi kroz zemlju, preko razgovora koji se odvija u prodavnici
preko puta, do kiše koja pada na pet kilometara odavde. Tako Dušan nije morao
da gleda svoju, inače prelepu bivšu devojku, da bi se uzbudio; bilo je dovoljno
da joj snop kose padne preko ramena, i taj zvuk koje bi njena smeđa kosa
napravila, u njegovom je uhu stvarao poseban eho, kao i ma koju je čuo kako
pucka, kako se upija u njen epitel. Šta onda reći o njenom teškom disanju ili nežnom
uzdahu? Ali ovo ume i da optereti čoveka. Ona ga je ostavila, jer se neka
posebnost i vrlina mogu ispostaviti kao kuluk. Hodao je sada ulicom i čuo
odjeke radio-drame iz nekoliko domova unakrst. Reči nisu bile simultane, jer su
slušaoci, u svojim 8D stolicama, ako bi im se učinio posebno interesantnim neki
deo, zaustavljali, premotavali ili pojačavali na svojim stolicama pomenutu
oporost viskija, ili rusku zimu. Čak ni jaka i snežna ruska zima i zvuk snežne
oluje nisu uspeli da sakriju od Dušanovog uha žvakanje ruske salate gospođe na
trećem spratu, kao ni zvuk tarenja umornog stopala mlade frizerke o papuču.
Bilo je teško zaspati, smiriti se, odmoriti, mešali su mu se zvuci u glavi, sve
gliste i jazavci u zemlji, bube koje sleću na ruže, pa čak i lepet krila
leptira. Nekada bi čuo i trunjenje tih krila, ispuštanje vilinskog praha, kao
u bajci. Ali već se navikao na ovu svoju odliku, kao što se ljudi naviknu na
kukast nos ili spor metabolizam. Svoje korake, udar gume cipele o pod, svaki
obrtaj kamenčića, sve je čuo pojačano, ali o tome nije razmišljao, koliko o
tome šta ga čeka u domu velikog pisca i kakav je to zadatak koji će mu dati.
Vrata mu je otvorila žena koja je čistila stan, kojoj se dopao, znao je to, ne
samo zato što se osmehnula čudesno, već i jer je čuo kako joj krv od uzbuđenja
šiklja u obraze, koji su odjednom postali crveni. Ona ga je uputila u sobu, pa
je mislio da ga očekuje neobavezni snošaj i malo milovanja u posteljini koju je
žena upravo presvukla, ali ne, u sobi je ostao sam, a tamo ga je sačekala
zvučna poruka gospodina pisca, koja je počela da se emituje čim je ušao u sobu
i zatvorio vrata. Izvinjavam se što neću moći da se pojavim, na putu sam,
snimam zvukove vodopada sveta. Znam da ste nameravali da snimite čitav niz
zvukova, novih i svežih, dragi mladiću, ali ja vam pružam moju arhivu, koja se
nalazi upravo ovde, u ovoj sobi u kojoj se nalazite. Verujem u vaš talenat,
slobodni ste da ostanete u mojoj kući koliko želite, da koristite sve ono što
sam skupio, a što je najveća arhiva zvuka ikada. Nameravam da otvorim muzej
zvuka, do sada najobuhvatniji. Ne mislite samo na ovu našu dramu, već na sve
drame koje nas očekuju. Odabrao sam vas, jer znam za vaš mali problem, da tako
kažem. Čućete i ono što drugi ne mogu. Ali odabrao sam vas i zbog karaktera i
duše, bez njih vaša bizarna osetljivost ne bi bila toliko dragocena.
Odakle početi u nizu dugmića, koji su
se kao kakav pazl pru-žali svuda u zvučnoj sobi. Pritisnuo je nasumično dugme.
Bio je to poljubac mame u glavu bebe; čuo je Dušan da su te usne bile vlažne i
roze, da je majka bila veoma mlada, a da je bebina fontanela bila osetljiva.
Drugo dugme bio je zvuk reke, za koju je Dušan osetio da je Ibar, pa je
mahinalno počeo da peva pesmu kraja odakle je bila njegova baka. Treće dugme
bilo je nekakav šum, a Dušan je znao da je to šum kada prolaziš kroz šumu u
suton, a imaš osećaj da si u nekakvoj srednjovekovnoj bajci. Okrenuo se i
otišao u drugi ugao prostorije, da promeni nešto; dugme koje je pritisnuo bio
je odglumljeni orgazam iz porno filma sedamdesete godine u kamp prikolici u
Istočnoj Nemačkoj, za kojim je usledio jedan pravi, i to onaj koji je
maloletnica imala sa Marlonom Brandom, onda kada ga je gotovo primorala da je
obeščasti. Nizali su se spuštanje slaninice na vrelo ulje, urlik sreće devojke
kada je saznala da je oslobođen Beograd, zvuk reakcije vrelih zrnaca peska i u
ciklama nalakiranog nokta nesrećno zaljubljene učiteljice, zvuk raspršavanja
parfema po telu ljubavnice Luja XIV što na licu već ima 100 grama skorelog pudera.
Dušan nije mogao da prestane da pritiska dugmiće, zvukovi su se mešali i
stvarali čudnu kakofoniju. Ipak, jedan zvuk ga je iznenadio, bio je to izlazak
iz kreveta Dušanove devojke onog dana kada je ostavila njega i otisak svog tela
u reljefu dušeka. Krckanje njenih kostiju i naticanje baletanki na stopala bio
je zvuk koji je Dušan čuo, i njegovo raspoloženje je splaslo. Nedugo zatim
začuo je, pritisnuvši drugo dugme, drhtanje čoveka pred streljanje; škripu
mastila čika Jova Zmaj, kada je, tako sam i tužan pisao Đuliće uveoke, zvuk koji
dopire iz usta i uma junaka Munkovog platna, zvuk tišine u kapeli, zvuk
mehurića sitnih, kao i dete koje propada dublje i dublje, i tone u Mediteranu.
Čuo je zvuk kremacije knjiga u Narodnoj biblioteci, u bombardovanju, kao i
smrtni ropac svoje majke, na koji se nastavio zvuk rušenja zgrade, prepune
ljudi, uspomena i nežnog češkog kristala.
Dušan je kriknuo. Taj njegov krik
snimljen je i uredno zabe-ležen, zaveden pod rednim brojem 2016 u arhivi
najrazličitijih zvukova – biće potrebno da se pritisne malo zeleno dugme, da
se on ponovo čuje. I, ko zna, možda će ga jednom neki osetljiv mladić čuti kao
krik preosetljivog momka, koji nije izdržao slušajući zvuk sveta.
Нема коментара:
Постави коментар