Izdavačka kuća "Krik" sarađuje i sa knjižarom Papirus iz Smedereva. Pored eseja Petra Krasa, uskoro u prodaji i zbirka grupe autora sa naslovom Krik.
субота, 26. новембар 2016.
субота, 5. новембар 2016.
петак, 28. октобар 2016.
Kao najavu za promociju koja će se održati u sredu 02.11.2016 u biblioteci Filip Višnjić, u ulici Vojvode Stepe 261 u 18h intervjuisali smo Petra Krasa:
Motivi za pisanje opsežnog dela koje se bavi
evropskim kulturnim identitetom, naročito ako se zna da esejistika ne spada u
popularnu literaturu?
Motiv za pisanje ove knjige proizilazi iz moje namere da
ponudim jednu Ističnoevropsku perspektivu ili Istočnoevropski ugao pogleda na
zajednički evropski kulturni identitet. Ta namera je u svom začetku bila u
sferi potrebe da se nešto kaže o složenosti kulturnog nasleđa na bivšem
Jugoslovenskom prostoru ali se ona, sasvim logično, kasnije proširila na
evropski kontekst. Nikada nisam krio, niti sebi niti javno, da je direktna
inspiracija za pisanje ovakvog eseja autobiografski roman velikog Poljskog
pisca, Česlava Miloša - "Druga Evropa". Ta knjiga me je ohrabrila da
se uputim u ovu književnu avanturu i ako sam likovni umetnik po osnovnoj
vokaciji.
Uticaj Vašeg
obrazovanja, evropskih gradova koje ste obišli na stavove iznete u knjizi?
Ne verujem da bih
ikada napisao ovu knjigu da nisam imao neposredno, trogodišnje iskustvo života
i rada na Zapadu. Za vreme mog boravka na jugu Francuske gde sam studirao
likovnu umetnost stekao sam to, da tako kažemo, sveevropsko iskustvo jer je
moje neposredno okuženje na klasi bilo evropsko. Više od jedne trećine
studenata je došlo iz raznih evropskih zemalja. To iskustvo je za mene bilo
dragoceno i nešto sasvim novo. Kada sam se mnogo godina kasnije osvrnuo na taj
period svog života, shvatio sam da sam živeo Evropu. Ali kao što znate sve to
nije dovoljno da biste se odlučili na jedan književni poduhvat. I lektira je
veliko iskustvo.
Smatrate li da
su splin, resantiman i velčmerc dovoljno obrađeni u srpskoj književno-naučnim
krugovima i zašto?
Splin, resantiman i
veltšmerc sam prvi put sreo u školskog gradivu u srednjoj školi, na časovima
ondašnjeg srpskohrvatskog jezika. Toliko sam bio obuzet Bodlerovim pesmama i
životom da sam doslovno trčao kući da nacrtam njegov portret koji i danas
čuvam. Ali šta petnaestogodišnjak može zaista znati o veltšmercu? Samo toliko
da može da ga prepozna u stihovima rok grupe koju u sebi pevuši i ništa više od
toga. Ne znam da li je domaća teorija posebno i dublje obrađivala navedene
književne fenomene ali mogu da kažem da je Nikola Milošević na više mesta
proučavao dejstvo i posledice resantimana na ideološke stavove i opredeljenja
ne samo pojedinaca već i čitavih političkih doktrina i sistema. U tom smislu
svakako treba obratiti pažnju na njegovo važnu studiju pod nazivom Psihologija
znanja.
Obradili
ste dela filozofa, slikara, pisaca, umetnika uopšte od antičkog doba do savremenih
dana. Kuda ide kultura, umetnost uopšte?
Ovo vaše pitanje bi trebalo da progoni danas svakog
mislećeg čoveka a ne samo umetnika ili intelektualca u najširem smislu te reči.
Ne znam kuda ide savremena kultura danas. U tom smislu vlada potpuna neizvesnost
i kada o tome razmišljam najradije sebi odgovaram da ćemo uskoro videti kuda se
kreće naša celokupna savremenost. U svakom slučaju danšnja istorija je izašla
iz svog zgloba i uglavila u tački koja nosi puno neizvesnosti. Ipak nisam
katastrofičar i ne odbrojavam dane do kraja sveta, mada mi se mnoge pojave u
savremenoj kulturi ne dopadaju. Potpuno razumem protest umetnika u Novom Sadu
koji su se nedavno usprotivili načinu na koji jedna javna i državna ustanova
troši sredstva u cilju promocije dela jednog Dejmijana Hersta.
Šta mladi, naročito oni koji se nisu susretali sa ovakvom
vrstom literature mogu saznati i naučiti od Vas i Vašeg dela na predstojećim
promocijama?
Generalno ne volim
poruke, ni za koga pa tako ni za mlade. Ali ono što bi mladi mogli danas
saznati je već odavno na internetu ili društvenim mrežama. Knjige nekako stoje
po strani. Ipak verujem da je potraga za identitetom imanentna mladima. Bez
čitanja, lutanje za spostvenim likom mi se čini nemogućom misijom. Bez avanture
čitanja mladost može da se protraći ispraznim medijskim fascinacijama a onda
nema kraja raznim nesporazumima sa samim sobom i sa svetom oko sebe. Dakle,
ostavite na neko vreme vaše moćne uređaje i uzmite neku knjigu u ruke pa ćete
onda i vaše neposredno životno iskustvo gledati na malo drugačiji način. Sartr,
čije životno iskustvo nije bilo ni banalno ni malo, je rekao da je ceo svet
otkrio u knjigama.
четвртак, 20. октобар 2016.
Sa zadovoljstvom obaveštavamo građene Leskovca da eseje Petra Krasa mogu naći u prodaji od ponedeljka 24.10.2016 u knjižari Stošić.
Srdačan pozdrav, Krik.
https://www.google.com/url?q=http://www.knjizarastosic.com/&sa=U&ved=0ahUKEwichbbk1unPAhXmDsAKHTh5BQwQFggIMAI&client=internal-uds-cse&usg=AFQjCNFUBzX4rv51iLblGTYcfDtUXcO21g
Srdačan pozdrav, Krik.
https://www.google.com/url?q=http://www.knjizarastosic.com/&sa=U&ved=0ahUKEwichbbk1unPAhXmDsAKHTh5BQwQFggIMAI&client=internal-uds-cse&usg=AFQjCNFUBzX4rv51iLblGTYcfDtUXcO21g
недеља, 9. октобар 2016.
уторак, 4. октобар 2016.
Izdavačka kuća Krik je uspostavila saradnju sa knjižarom Dobra knjiga, tako da prvo izdanje eseje Petra Krasa i sva sledeća možete kupiti u ulici Maksima Gorkog 137 ili putem interneta.
http://www.dobraknjiga.rs/
https://www.google.rs/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=7&cad=rja&uact=8&ved=0ahUKEwjT3qjgv8HPAhXF7RQKHc5MAgoQFgg8MAY&url=https%3A%2F%2Fsr-rs.facebook.com%2Fdobraknjiga%2F&usg=AFQjCNER6zppk7UfMageoVII6ByG3n4AHw
http://www.dobraknjiga.rs/
https://www.google.rs/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=7&cad=rja&uact=8&ved=0ahUKEwjT3qjgv8HPAhXF7RQKHc5MAgoQFgg8MAY&url=https%3A%2F%2Fsr-rs.facebook.com%2Fdobraknjiga%2F&usg=AFQjCNER6zppk7UfMageoVII6ByG3n4AHw
понедељак, 26. септембар 2016.
Autora čijom pričom „Krik“ otvaramo
zbirku priča grupe autora pod istim nazivom, upoznao sam 2006. godine, kada sam
tražio izdavača za svoj prvi roman. Pojavio se čupav tip, bradat, sa rečenicom:
znam šta si hteo da kažeš. Više nego dovoljno za jednog početnika, što sam bio,
što verovatno i dalje jesam. Jedan je od osnivača izdavačke kuće Treći Trg, za
koju je verujem, većina čula. Od samog početka bio je posvećen, književnosti
uopšte, predan poslu i profesionalan. Istrpeo je brojne pozive, kada sam ga
zvao za svaku sitnicu, smarajući ga za razne gluposti. Primio je na hiljade
injekcija, stoički podnoseći bolest, autoimunu, tešku, ne dozvoljavajući joj da
ga odvuče od onog što voli – književnost. Ozbiljan na promocijama, iskren kada
komentariše. U momentima kada sam želeo da odustanem od pisanja, i ne samo ja,
već i drugi autori kojima je posredno i neposredno pomagao a koji nisu uspeli
da dobiju delić pažnje neke šire čitalačke publike, on je nastupao uporno sa
jednom te istom pričom: pišeš za sebe, ne za druge. Trenutno se bori za one na
koje retko ko obraća pažnju, za ljude u invalidskim kolicima, za one koje se ne
žale na gluposti jer imaju veće probleme od većine. I tuku se sa životom, za
razliku od ostalih, iako ne postojimo oni
i mi... Mogli bi mnogo da naučimo,
samo kada bi manje pričali a više obraćali pažnju na ljude oko sebe.
Hvala na savetima, na pomoći i na odličnoj priči koju si poslao.
Pesnik, urednik, prevodilac, muž,
otac i pre svega dobar čovek. Ako sam te mnogo hvalio, šta da ti radim, Milane
Dobričiću. Sam si kriv.
Borko Veljović.
среда, 21. септембар 2016.
Poslednji Weltschmerc
Reč urednika
ili prizivanje Veltšmerc-a
„Ovo delo nije
ni esej ni priča, a sve je pomalo“, rekao je sam autor o svom delu i vešto nas
poveo na jedan u najmanju ruku interesantan put kroz kulturni identitet Evrope, podsećajući nas pritom
na Weltchmerz; ne onaj površno
i usko tumačeni, već onaj dublji
osećaj empatije građanina Evrope,
danas donekle izgubljen u vrtlogu
vremena i istorijskih previranja, ali podjednako bitan i vredan prisećanja.
Glavni junak
dela je evropski grad, bilo koji evropski grad,
višeznačan i satkan od svoje
slavne antičke prošlosti, sa svim religioznim fazama kroz koje je
prošao i prolazi, duboko
isprepletan sa ukorenjenim, paganskim nasleđima koja su u njega utkali razni narodi dolazeći pod njegovo okrilje.
Upravo taj živopisni grad, sav od samo njemu spojivih
kontradiktornosti, može se videti manje ili više sličan bilo gde na području Evrope ili kao što ga je Kras slikovito i precizno opisao u jednom
delu svoje pripovesti :„Prolazeći pored antičkih karijatida na nekom trgu, ako
podignemo glavu i bolje osmotrimo fasadu pored koje prolazimo, možemo videti da
se u niši ugaonog zida nalazi figura lokalnog sveca koji stoji u grčkom
kontrapunktu držeći jevanđelje u ruci. Neće biti nikakvo čudo ako takav
vizuelni opit izvedemo u Španiji i primetimo da se sličan arhitektonski asamblaž
nalazi tik uz fasadu neke arene u kojoj publika navija u krvavoj
paganskoj priredbi koja će uskoro žrtvovati život jednog bika. “
Autor primećuje
da „evropska civilizacija danas odaje
sliku sumornog starca koji prebira po škrinjama stare uspomene, tražeći besomučno krivca za svoje loše dane
“, ali isto tako veruje „da se veltšmerc
sakrio negde između redova sadašnje istorije i kulture” i „
ostaje nam da, tragajući za evropskim identitetom, idemo tragom zaboravljenog
bola, osluškujući daleki skerco devetnaestog veka”.
Iako se bavi bitnim i velikim stvarima, Kras nije ekscentrični zanesenjak koji piše u
komplikovanim šiframa i kodovima. On nam
upravo te kompleksne teme
svojom velikom erudicijom s jedne strane, a ljudskom skromnošću sa druge, rasparčava na
razumljive delove. Majstorski vešto
barata dobrim, starim, bitnim, a
često previđenim činjenicama, pritom
nam pružajući neke sasvim
nove ili gotovo zaboravljene
značajne podatke i nudeći nam zanimljive
uvide i korelacije svojstvene samo njemu
kao autoru, koje drže pažnju čitaoca budnom, a čitanje ovog dela čine izuzetno živim procesom.
On upozorava :
„Šta ostaje ako se od čoveka oduzme njegova biološka istorija, istorija
njegovih ćelija i žlezda, istorija njegovih velikih snova i nadanja, njegova
lična sećanja i porodična istorija? Ako bi takav neobičan stvor i postojao,
ličio bi na praznu proizvoljnost.”
„Žan Valžan bi danas u nekoj sarkastičnoj parodiji
tragao za svojim srebrnim svećnjakom po beskrajnim gondolama nekog megamarketa
ili bi ga najzad dobio na televizijskoj
nagradnoj igri.”
Ali i poručuje : „Svako vreme je pravo vreme za podvig, ali nema uzleta bez
uzora.”
Kras drži do svoje reči i od prve strane ovog izuzetnog
dela nas vodi na jedno retko i neponovljivo putovanje. Njegovi pomoćnici i saborci na tom putu su
najveći evropski mislioci, filozofi, slikari, muzičari, pisci i poete. Ujedinjena jedinstvenim evropskim duhom
u vremenu i prostoru, pred našim očima smenjuje se čitava plejada
ličnosti od Platona preko Kamija do Edgara Morena, zajedno sa Viktorom Igoom,
Robertom Šumanom, Leopardijem, Bulgakovim, Dostojevskim, Sioranom, Cvajgom,
našim Crnjanskim, Kišom, Vaskom Popom i mnogim, mnogim drugima… Svi oni stoje
zajedno i složno na prvim linijama odbrane „poslednjeg veltšmerca. “
Ti „današnji Evropljani “, koji „u stvari ne
vole i ne razumeju sebe”, podstakli su autora , rekli bismo, da na kraju
ovog obimnog i višeznačnog dela napravi jedan literarni izlet i da sa nama podeli izuzetnu priču pod nazivom
„Umesto kraja ili Zevs na dva točka”. Glavni junak je autorov kolega sa Likovne akademije u Francuskoj, mladić po imenu „Heo ili tako
nekako “, koji je stigao na studije u Evropu, opčinjen njenom istorijom i
umetnošću iz „nekog malog ribarskog mesta koje se nalazi
na obali Žutog mora”, i koji je „obučen u crno i ćutljiv, sa srebrnim biciklom
pod nogama i tamnim naočarima ličio na
sardelu koja pliva ogromnim plavim prostranstvima mora.”
Niko neće izaći nezadovoljan sa ovog putovanja u
središte Evrope na koje nas Kras vodi.
I autor je u pravu. „Ovo delo nije ni esej ni priča, a
sve je pomalo“. I puno je više od toga.
Bez obzira na težinu teme, kojom besprekorno vlada,
autor je zadržao optimizam.
Pisac nam ne nameće svoj stav, ali nam nudi mogućnost
izbora i nadu. Uspeva da probudi onaj uspavani osećaj pravog Evropljanina u
nama , kojim smo negde zadojeni samim rođenjem na ovim prostorima.
Nikada nije bilo lako biti Evropljanin, niti će biti, ali ne smemo
ni zaboraviti da je to u isto
vreme velika čast i odgovornost.
Umetnost je ta koja greje dušu, a veltšmerc je njen
iskonski, vrhunski izraz. Ne bi trebao
da bude poslednji.
Završili bismo citirajući Arhimeda , koji je pri opsadi Sirakuze 212. godine p.n.e. rimskom vojniku koji je provalio u njegovu
kuću, dok je u pesku crtao geometrijske figure, rekao :
Noli turbare
circulos meos
ili
„Nemoj remetiti
moje krugove“
Dušica Petronijević
Пријавите се на:
Постови (Atom)